Zbog karakterističnog govornog efekta mucanje je prepoznatljiv govorni poremećaj koji samo osoba koja muca može u potpunosti osjetiti i pokušati opisati svoj doživljaj. To je niz pojava koje su vezane uz samo verbalno-glasovno ponašanje.

 

Popratne pojave se mogu manifestirati kao strah pred govorom i govornim situacijama, pokreti glavom, tijelom i udovima, tikovi, pretjerane fiziološke reakcije (znojenje, crvenilo, ubrzan rad srca), emocionalna nestabilnost, smanjena koncentracija, izbjegavanje vizualnog kontakta sa sugovornikom.

 

Verbalno-glasovno ponašanje karakterizira sljedeće: ponavljanje dijelova riječi i rečenica, produžavanje glasova, neadekvatne pauze, ubacivanje različitih glasova, zastoji u govoru, dulje trajanje govora, razni nepotrebni zvukovi, te oskudna količina govorenja općenito.

 

 

U dobi intenzivnog razvoja govora, negdje oko druge do treće godine života, ponekad se pojavi takozvano fiziološko mucanje, koje u pravilu samo nestane bez ikakve dodatne intervencije.

 

U terapiji mucanja treba imati na umu da je svaka individua posebna i tako treba i odabrati metodu kojom ćemo djelovati na korekciju govora osobe koja muca.